Rvanje je jedan od tradicionalnih sportova koji je u Azerbejdžanu očuvan od davnina. U jednom od pisanih spomenika Azerbejdžana, epu „Knjiga dede Gorguda”, rvanje je često spominjano zajedno sa drugim sportovima. U mnogim epovima i pričama, junaci bi često odmeravali svoju snagu sa lavovima, bikovima, kamilama, ali bi se takmičili i jedni protiv drugih, licem u lice. Nadmetanja u rvanju, ovom drevnom sportu Azerbejdžana, odvijala su se u velikim arenama.
Junaci borbi nisu bili samo muškarci. I žene su se mogle boriti, takođe. Svi oni bili su obučeni veštinama mačevanja i streljaštva. Glavni likovi epa „Knjiga dede Gorguda”, Bamsi Bejrek i Banučiček, zaljubili su se jedno u drugo posle jednog takvog okršaja. Dečaci nisu mogli da dobiju imena ukoliko svoju snagu i hrabrost nisu dokazali u borbama, licem u lice, jedni protiv drugih. Sportovi koji su spominjani u drevnom epu mnogo kasnije se mogu naći i u drugim radovima, pa tako pesnik Kagani Širvani iz 11. veka piše o polu, konjičkim sportovima i šahu.
Drevna plemena su najveći deo svog života provodila na konjima. Na konjima se lovilo, jelo, trgovalo, spavalo, ratovalo… Čitav jedan deo istorije ovog naroda stvaran je na konjima. Otud se u mnogim spisima spominju igre i zabava na ovim plemenitim životinjama. Konjičke trke, rvanje na konjima, mačevanje na konjima, polo bili su veoma rasprostranjeni među turskim narodima i plemenima. Razni izvori ukazaju da su konjički sportovi, tako omiljeni u Kini, upravo usvojeni od naroda „Srednjeg istoka”, Turaka i Mongola. Prva takmičenja u polou zabeležena su još sredinom prvog milenijuma pre Hrista, i to u Azerbejdžanu, Iranu, Turskoj, Iraku i srednjoj Aziji uopšte, a prvo međunarodno takmičenje, gde su se nadmetali džokeji iz različitih istočnih zemalja, održano je u 12. veku naše ere, u kulturnom centru Orijenta, Bagdadu. Dokazi da je polo u Azerbejdžanu počeo da se igra još u 6. veku naše ere nalaze se na mnogim antičkim izvorima – slike na ukrasima i posuđu, dok su pravila igre otkrivena i na mnogim spisima iz tog vremena.
U Srednjem veku, Azerbejdžan je bio jedna od vodećih država u pogledu kulturnog razvoja i naučnog potencijala. Uz discipline poput istorije, filozofije, matematike, astronomije, muzike, književnosti, likovne umetnosti, široko je bila rasprostranjena intelektualna igra šah. Šah je postao omiljena razonoda u raskošnim palatama azerbejdžanskih šahova. Posebno je zanimljivo to da su žene predstavljale značajan broj šahista.
Na osnovu svih pisanih izvora, materijalnih dokumenata i arheoloških dokaza, može se zaključiti da je sport najstarija tradicija Azerbejdžana. Rvanje, streljaštvo, mačevanje, bacanje koplja, konjički sportovi i polo, dizanje tegova, šah, do dana današnjeg rasprostranjeni su širom Azerbejdžana.
Početkom 20. veka, rvači Sali Sulejman i Rašid Jusifov postali su poznati širom sveta. Oni su pobeđivali na brojnim takmičenjima koja su se održavala u najvećim gradovima sveta – Vašingtonu, Parizu, Čikagu, Londonu, Rimu… Sali Sulejman se smatrao jednim od najopasnijih rvača sveta. Nikada niko nije mogao da porazi ovog rvača, ni u domovini, ni u inostranstvu. Priče o njegovoj snazi i danas se raspredaju.
U isto vreme, paralelno sa razvojem industrije i „naftnog buma”, u Baku pristižu brojni stručnjaci, radnici, privrednici iz različitih krajeva sveta. Svoje slobodno vreme ispunjavali su bavljenjem sportskih disciplina karakterističnih za podneblje odakle su došli. Tako su u Bakuu početkom 20. veka postali popularni i atletika, dizanje tegova, plivanje, gimnastika i naravno fudbal koji je postao posebno popularan. Veoma brzo oformljeno je nekoliko fudbalskih klubova, da bi vremenom njihov broj prilično narastao. Međutim, kako nije postojala neka nadležna organizacija, fudbalske utakmice odigravane su dogovorom kapitena. Prva međunarodna utakmica odigrana je 1912. između Gruzije i Azerbejdžana, najpre u Tbilisiju, a potom u Bakuu 1913, posle čega je usledilo formiranje Fudbalskog saveza Azerbejdžana 1914. godine. Savez je bio u obavezi da organizuje prvenstvo i ostala takmičenja. Od tog vremena, počele su da se osnivaju organizacije i savezi i u drugim sportovima.
Kada je Azerbejdžan potpao pod vlast Sovjeta, formiran je Savet za fizičku kulturu 1920. godine. Savet je uveo obavezno fizičko obrazovanje u škole, kulturne centre, dečje domove, radničke klubove… Tako su počela da se formiraju i prva sportska društva. Uprkos političkoj represiji i zatvorenosti celog Sovjetskog saveza, komunisti su intenzivno razvijali sport na svim nivoima, što se ogledalo na brojnim velikim takmičenjima poput Olimpijskih igara, na kojima su Sovjeti imali zapažene rezultate i uvek bili skoro u vrhu. Sportisti iz Azerbejdžana su se posebno isticali u svojim drevnim veštinama – rvanju slobodnim stilom, dizanju tegova i u atletskim disciplinama.
Danas su u Azerbejdžanu najpopularniji sportovi, pored rvanja, fudbal i šah, razne borilačke veštine i futsal. Ženska odbojka i ritmička gimnastika su u usponu, a posebno je zanimljivo da mnogi Azerbejdžanci sve češće igraju ragbi. Drevna igra tavla, ili kako je danas zovu bekgemon, naročito je popularna u „Zemlji vatre”. Mnogi matematičari i stručnjaci ove igre u Azerbejdžanu razvili su njene posebne varijante.
Azerbejdžan je od sticanja nezavisnosti 1991. počeo da učestvuje na letnjim Olimpijskim igrama 1996. i od tada ima 21 osvojenu medalju (pet zlatnih, tri srebrne i 13 bronzanih), a na zimskim Olimpijskim igrama učestvuje od 1998. godine.
Valjalo bi za kraj spomenuti i najpoznatije azerbejdžanske sportiste današnjice. Pre svih, to su šahisti Tejmur Radžabov, Šahrijar Mamadjarov, Vladimir Makogonov, Vugar Gašimov i šahistkinja Zejnab Mamedjarova. Najzvučnije ime je svakako Gari Kasparov, svetski šahovski prvak od 1983. do 2005. godine neprekidno! Dalje, tu su rvači Namig Abdulajev, Rovšan Bajramov, Farid Mansurov, atletičari Ramil Gulijev i Hajle Ibrahimov, odbojkašice Valerija Korotenko i Natalija Mamadova, džudisti Elnur Mamadli i Movlud Miralijev i dr.
e-mail
