Svaki grad Azerbejdžana nosi nešto posebno. Srednjovekovne tvrđave i džamije, luksuzni dvorci i palate, moderni hoteli, impresivna priroda, odmarališta u okolini… Svaki grad ima svoju posebnu istorijsku priču. Čudnovato je da su oni sada deo jedne zemlje koja svojom tradicijom i kulturom može da prkosi i onim mnogo jačim.
GANDŽA – majka svih gradova Azerbejdžana. Ovo je jedan od najstarijih i najlepših gradova u „Zemlji vatre”. Gruzini kažu da je Baku prestonica Azerbejdžana, a Gandža prestonica Azerbejdžanaca. Vekovima je bio poznat po svojoj bogatoj kulturi, jedinstvenoj arhitekturi, prelepoj svili i tepisima. Sve ovo je utvrdilo Gandžu kao kulturni i politički centar Bliskog istoka.
Prema antičkim izvorima, grad je nastao u 9. veku. Gandža je kroz različite istorijske periode bila deo Sasanidskog carstva, Seldžučkog sultanata, Ildiguzida, Horezmijskog carstva i drugih. Već u 10. veku u gradu se brzo razvijaju zanati, grade se utvrđenja, palate i džamije. Svako doba je ostavilo svoj kulturni trag u njegovoj istoriji. Grad je često bio uništavan, što od strane moćnih vođa, što od strane jakih zemljotresa. Nekoliko puta je menjao ime – za vreme Ruskog carstva zvao se Jelisavetpolj, a u vreme Sovjetskog saveza Staljin mu je nadenuo ime Kirovabad.
Ganžda je drugi po veličini grad u Azerbejdžanu. U njemu živi oko 313.000 ljudi i sedište je državnog univerziteta (Univerzitet u Gandži). Glavna turistička atrakcija je „Nizami mauzolej” posvećen čuvenom persijskom pesniku Nizamiju Gandžaviju. Pored njega, mnogi turisti posećuju šah Abasovu džamiju i karavansaraj u kome se danas nalazi jedan od fakulteta. Ovde je takođe svoje „Pesme iz Persije” napisao čuveni ruski pesnik Mihail Ljermontov.
GUBA – Grad Guba se nalazi 170 km severno od Bakua na živopisnim padinama. U prošlosti je bio glavni grad Gubanskog kanata koji se oformio sredinom 18. veka. Danas, grad broji oko 38.000 stanovnika.
Neprevaziđenu lepotu planina ovog kraja opisivale su mnoge poznate ličnosti (Aleksandar Dima otac, ruski pisac Bestužev-Marlinski, norveški istraživač Tor Hejerdal i dr). Zaista, teško je rečima opisati pejzaže Gube. Priroda je, čini se, ovde okupila sve svoje boje: bujne zelene alpske livade, bele ledene kape na vrhovima planina, prozračno-plave i brze planinske potoke. Među prirodnim atrakcijama poznati su Afurdža vodopad i kanjon Tengi.
Među znamenitostima u samom gradu poznate su Đuma džamija (19. vek), Sakina-Hanum džamija, hram zoroastrijanaca u selu Hanalig, osmougaoni mauzolej u selu Agbil (16. vek) i dr. Simboli Gube su voćnjaci sa jabukama i prekrasni gubanski tepisi koji uživaju veliku popularnost daleko izvan granica Azerbejdžana.
U Gubi se nalazi i masovna grobnica otkrivena 2007. godine kada su radnici započeli izgradnju gradskog stadiona. Mnoge studije stranih i domaćih stručnjaka dokazale su da ljudski ostaci potiču od lokalnog stanovnišva (Azeri, Jevreji i Lezgini) koje je masovno ubijeno 1918. godine tokom „Martovskih događaja”, invazijom Jermena i ruskih boljševika.
LANKARAN – suptropski raj, grad-odmaralište. Nalazi se u jugoistočnom delu Azerbejdžana, gotovo na granici sa Iranom. Na istoku, grad je tik uz Kaspijsko more. U njemu živi oko 83.000 ljudi i peti je grad po veličini u Azerbejdžanu.
Priroda Lankarana odlikuje se strmim planinskim vrhovima, plodnim ravnicama i obalnim područjem sa zalivima. Geografski i istorijski, Lankaran je bio deo različitih država. Od davnina poznat je kao područje Tališ koje je bilo u sastavu Male Midije ili Atropatena. Lankaran je takođe bio pod uticajem Seldžuka i Timurida. U 16. veku bio je u sastavu iranske dinastije Safavida, dok je tokom 18. i 19. veka bio prestonica nezavisnog Tališkog kanata. Krajem 19. veka pripao je Rusiji.
Ceo grad opasan je Lankaran tvrđavom koja je i glavna turistička atrakcija. Pored nje, tu su još i Kičik-bazar i Bojuk-bazar džamije. Na 100 km od Lankarana nalazi se jedan od najlepših gradova srednjeg veka – Hanega, koji ima očuvane zidine tvrđave iz 12. veka, džamiju i grob Pir Huseina, minarete i druge drevne građevine.
U gradu se nalazi i državni Univerzitet u Lankaranu.
ŠEMAHA – Samo 130 km deli Baku od jednog od najstarijih i najzanimljivijih gradova u zemlji. Smešten je na raskrsnici karavanskih puteva – bio je to jedan od glavnih komercijalnih i zanatskih centara na Bliskom istoku.
Od 9. do 16. veka grad je bio prestonica Širvana i rezidencija širvanskih šahova (do njihovog preselenja u Baku). Mongoli su 1222. porobili u uništili Šemahu nakon duge opsade, a sredinom 18. veka grad je postao prestonica Šemahanskog kanata. Rusi su je pripojili sebi 1805.
Sudbina grada je, može se reći, bila tragična. Razorni zemljotresi potresali su grad više puta tokom istorije (1667, 1669, 1828, 1859, 1872 i 1902). Kao rezultat toga, razrušeno je mnogo istorijskih spomenika. Na primer, potpuno je razoren bivši Širvanšahov dvorac, dok je Đuma džamija skoro potpuno obnovljena. Od drevnih građevina sačuvani su tvrđava Gulistan, poslednje utočište Širvanšaha, mauzolej Jedi Gumbez (Sedam kupola), grob vladara Šemaha i dr.
Neki ljudi misle da u ovom gradu ne postoji ništa interesantno. Oni koji tako misle nisu svesni da su Šemahu nekada zvali „Cvetni vrt Širvana”. Izraz „šemahanska devica” odnosi se na sliku orijentalne žene koju je u poemi „Zlatni petao” opisao Puškin.
U gradu živi oko 44.000 ljudi i čuven je po tzv. šemahanskom plesu i plesačicama.
Šemahanska zemlja poznata je po svojim vinogradima, pašnjacima, vinima i konjacima. Ovde nema ni surove zime, niti prevrućeg leta. Takva priroda sa blagom klimom i izvorima mineralnih voda privlači turiste iz celog sveta.
ŠEKI – Grad je počeo svoju istoriju čak pre 2.700 godina i smatra se jednim od najstarijih naselja i kulturnih centara Azerbejdžana. U njemu danas živi oko 65.000 stanovnika.
Šeki je poznat po surovoj, ali ipak impresivnoj prirodi – moćni planinski venci, planinski potoci, tamno zelene šume četinara glavna su odlika ovog raskošnog krajolika.
U prošlosti je Šeki bio glavni grad Šekinskog kanata koji je, nakon njegovog osvajanja 1805, ušao u sastav Ruskog carstva. Tokom svoje duge istorije ovaj grad je bio više puta razrušen. Stari grad je gotovo potpuno uništen, tako da je 1772. izgrađen novi Šeki na drugoj lokaciji. Zbog ovoga, većina arhitektonskih, istorijskih i kultrunih spomenika u gradu koji su preživeli do našeg doba, odnose se na period od 16. do 19. veka.
Glavna znamenitost grada je biser azerbejdžanske arhitekture – dvorac Šekinskih kanova iz 18. veka, izgrađen bez ijednog eksera. U blizini Šekija nalaze se očuvani hrišćanski spomenici – u selu Kiš je jedinstvena crkva iz 5. veka, a na periferiji grada ostala je tvrđava zvana „Gelersen-gerersen (Doći ćeš-videćeš)”.
Lepotama grada se u svoje vreme divio Aleksandar Dima otac, Lav Tolstoj, Mihail Ljermontov…
Izvor:
Azerbejdžanski kulturni centar Beograd
Discover Azerbaijan
Wikipedia
e-mail
