HIGH FIVE: Circus Maximus

Ostalo je još par dana do početka evrovizijske nedelje. A ja sam tako umoran… Strašno umoran! Danas sam uhvatio sebe kako panično pokušavam da istovremeno učitam četiri snimka sa održanih proba. Onda sam lupio šakom o sto i rekao da je dosta. Prekinuo sam sa učitavanjem svih evrovizijskih snimaka i odlučio da se opustim uz nekoliko Bajaginih pesama. Prva na redu bila je Tišina. Čisti antonim onome što sam gledao na diseldorfskoj sceni.

BOOM – BOOM, DING – DONG, HABA – HABA

Primetio sam kako se more negativnih komentara slilo na račun naše delegacije koja je za pesmu Čaroban osmislila, kako oni kažu, prejednostavan nastup. Slažem se da je prejednostavan. Nema vatrometa, nema petardi, nema izvlačenja traka iz zadnjice. Nemamo čak ni silikonsku pevačicu koja bi svojim poprsjem više podsećala na “Imlekovu” maskotu nego na predstavnika jedne države. Moje je mišljenje da je časnije ispasti u polufinalu sa pristojnom pesmom nego proći dalje sa nečim što se suprotstavlja svim zakonima logike i estetike. Evroviziju ne treba idealizovati. To je festival sa brojnim manama. Jedna od njih (možda i ključna) jeste publika koja se masovno opredeljuje za kič. Tako su nastale i klasične evrovizijske pesme. To su pesme kojima je cilj da se dopadnu (po mogućnosti već na prvo slušanje), da ostave prostor za dobar scenski nastup i da vas nateraju da brzo naučite njihov (najčešće) banalan tekst. Zbog toga cenim sve one države koje svoje pesme neće izvesti na engleskom jeziku. Hrabro. Ludo hrabro! Međutim, ja više volim heterogenu Evroviziju. Više volim kada je pesma posebna, kada ima identitet, kada ne liči na ostale 42, kada ne podilazi najnižem ukusu. Zato palčeve gore za našu ekipu! Napravili ste dobar posao! Biću ponosan!

KLONOVI, ZOMBIJI, DREKAVCI & CO.

Da li ste znali da se reč angel pojavljuje u nazivu čak tri ovogodišnje pesme? Za tekstopisce je, kao i uvek, naročito bila inspirativna reč love. Tako ove godine imamo In a love for a while, Love in rewind, The secret is love (naučno otkriće godine prezentovano je upravo u ovom naslovu), With love baby, I love Belarus i Madness of love. Tu su, kao i uvek, pesme o spašavanju sveta / međusobnoj ljubavi / širenju bratstva i jedinstva koje bi na osnovu svojih lirskih kvaliteta mogle da se nađu i u čitankama. Tako, na primer, učimo o strpljenju iz pesme Haba haba. Turci nam govore kako je život lep, a Danci obećavaju bolje sutra. Naročito su ambiciozni Rumuni i Finci koji bi da promene svet. Toooo, momci, samo napred! ;) Hajde da svi zajedno menjamo svet! Na sceni ništa bolja situacija. Dovlače se mašine, neonske lampe i pirotehnika. Čuo sam da su Irci hteli i tigrove da dovedu. Željno iščekujem da neko postavi i traktor na binu. To bi bila senzacija. Gledam belorusku probu i nikako ne mogu da shvatim čemu onolika vatra na sceni dok pevačica peva rodoljubive stihove. Sprema li se to Belorusija u rat? Ne bih rekao… Pre će biti da vatra treba da ublaži deficit pevačkih mogućnosti mlade beloruske nade.

DAJ MI GLAS! DAJ MI GLAAAS!

U želji da privuku što veći broj glasača, delegacije pokušavaju da se posluže različitim trikovima. Tako su Ukrajinci doveli na scenu Kseniju Simonovu, pobednicu tamošnje verzije showa Ja imam talenat. Zaista mi se dopalo. Zanimljivo je i nenametljivo. Ipak, crtanje po pesku je premala zakrpa za rupe koje ima ukrajinska pesma. Jermeni i Rusi su uložili ogroman novac u svoje nastupe. Pravi magnet za publiku! Jedina ovogodišnja pesma kod koje opravdavam cirkus jeste moldavska. Njihov nastup mi se vrlo dopao i sasvim je u skladu sa atmosferom čitave pesme. Ipak, postoji razlika između luckasto i glupo. U nekim nastupima naprosto se vidi vapaj za glasovima publike. Međutim, da bi dobio glas od publike, bilo bi korektno da i sam imaš glas. Pročitao sam da mađarska predstavnica radi kao predavač solfeđa. Možda je dobar profesor drugima, ali sebi ne. Dana International je razbila na sceni! (Mislim, razbila je bubne opne prisutnih) O pevačkim kvalitetima švedskog i beloruskog predstavnika ne želim da trošim reči. Međutim, kad sam već pomenuo Švedsku, ne mogu a da ne skrenem pažnju na japansku zastavu koja se pojavljuje na wall-u. Eric je odlučio da iskaže “solidarnost” dalekoj državi. Kakav jeftin trik za sakupljanje glasova! Da barem pesma ima neke veze sa Japanom… Da su bar japansku zastavu na wall stavili Danci, Finci ili Rumuni… Ali, Erik i pesma Popular? O čemu pričamo?! Jadno.

SENZACIJA NA PRVOM MESTU

Izuzetno mi je zanimljivo da pratim izveštavanje domaćih medija o Evroviziji. O njoj izveštavaju novinari koji sa ovim festivalom (uglavnom) nemaju ni blagu vezu. Prvi i osnovni zadatak je da se stvori senzacija. Tako su 2009. godine pisali da je glavni favorit Sakis Rouvas. Rybaka su pominjali tu i tamo, u nekom uglu članka. Jer, Sakis prodaje novine! Ko je još  (u to doba) čuo za Rybaka? I ove godine je priča slična. Čitam na više domaćih sajtova kako je Dino Merlin glavni favorit. Na Blicovom sajtu sam čak pročitao zanimljiv komentar jedne gospođe koja kaže: “Budimo realni, Dino je najbolji, on će pobediti. Niko ne može da napravi takvu pesmu kao Dino”. Na Kurirovom sajtu bombastičan naslov: Dino Merlin: Navijam za Srbiju! Klik, klik… Čitam intervju i sve čekam gde ću pročitati da je Dino to izjavio. Kad, naiđem na rečenicu u kojoj Dino, očigledno iz pristojnosti, kaže kako mu je srpska pesma jedan od favorita. Ko zna? Možda ima još dvadeset favorita? Kako su kvazi-novinari iz Kurira zaključili da Dino navija za Srbiju, to samo nebesa znaju. O našem nastupu pišu hvalospeve. Nina oduševila Diseldorf! Do takvog otkrića verovatno su došli opsežnim istraživanjima i anketama. Ponovo senzacionalizam. Nije dovoljno napisati da je Nina imala prvu probu. Mora da se napiše nešto bombastično.

TIŠINA

Možda je Evropi dosta pirotehnike i cirkusa. Možda im se dopadne nešto jednostavno. Neki tamo Kipar… Švajcarska… Srbija… Island… Nešto što je čarobno u svojoj jednostavnosti. Nešto originalno. Nešto posebno. Nešto što će nakon tri minuta pesme izazvati barem tri sekunde tišine. E, to je to…